1838.

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. u Vlaškoj (Laškoj) ulici broj 43 - kao prvo dijete Therese i Aloisa Schönoa.

Kršten je u crkvi svetog Martina u Vlaškoj ulici pod imenom Augustus Johannes Nepomuk Eduardus.

1841.

Treća godina života Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj 43 . Rođen brat Teodor.

1842.

Četvrta godina života Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj 43.

Majka Theresa voljela je poeziju i često je malom Augustu čitala poeziju i prozu. U pripovijesti "Karamfil s pjesnikova groba" August spominje literaturu iz majčine knjižnice.

1843.

Peta godina života u Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj 43.

Umire brat Teodor u dobi od dvije godine.

1844.

Šesta godina života Augusta Šenoe u Vlaškoj (Laškoj) broj 43.

August je dovoljno velik da se može igrati izvan dvorišta, upoznaje svoje vršnjake i od njih uči hrvatski jezik kroz igru na obližnjem Ribnjaku.

1845.

Sedma godina života Augusta Šenoe.

Obitelj seli u susjednu kuću u Vlaškoj (Laškoj) broj 45.

Rođen brat Julije.

August uz njemački jezik već sasvim lijepo govori hrvatski jezik, koji je naučio u igri s prijateljima na Ribnjaku. S roditeljima i dalje govori samo njemački.

1846.

August piše svoje prvo pismo u životu, na njemačkom jeziku ocu u Budim – na prvoj strani majčinog pisma, 19. lipnja 1846. Augustu je 7,5 godina.

1847.

Deveta godina života Augusta Šenoe.

Obitelj seli u susjednu kuću u Vlaškoj (Laškoj) broj 47

12.svibnja 1847. majka Theresa umire na porodu sina Aurela.

1848.

Deseta godina života Augusta Šenoe.

Iako još malen, August primjećuje promjene koje donosi ova godina. Događaje kojima svjedoči 1848. godine, kasnije opisuje u pripovijesti "Dusi narodne straže".

Ima privatnog učitelja, koji je i pripadnik Narodne straže, što malog Augusta čini vrlo ponosnim.

Po želji oca počinje svirati violinu, ali zbog antipedagoških metoda učitelja Schwarza, demonstrativno baca gudalo i nikada više nije svirao.

1849.

Jedanaesta godina života Augusta Šenoe.

Nezadovoljan što je hrvatski jezik uveden u škole i što August odbija govoriti njemački, otac Alois šalje ga u 1. razred cistercitske gimnazije u Pečuh, Mađarska.

August je brzo naučio mađarski jezik i uklopio se bez problrma u novu sredinu.

Na školskom dokumentu u rubrici nacionalnost napisano je: Hrvat

1849/50.

August je odličan učenik 1. razreda cistercitske gimnazije u Pečuhu.

Šalje ocu Aloisu čestitku za imendan na mađarskom jeziku

1850/51.

U Zagrebu se ponovno uvodi nastava na njemačkom jeziku (Bachov apsolutizam).

Otac Alois vraća Augusta kući i upisuje u 2. razred gimnazije na Gornjem gradu.

August je i u Zagrebu među najboljim učenicima, ali u stalnom sukobu zbog odbijanja uporabe njemačkog jezika.

Otkriva literaturu na hrvaskom jeziku – časopis "Neven" .

Školski prijatelj mu posuđuje "Osmana" Ivana Gundulića kojega u početku ne razumije, pa ga prvo prevodi na njemački, pa s njemačkog na hrvatski jezik. Nagovara prijatelja da mu proda Osmana za jednu forintu.

U stalnoj potražnji za knjigama na hrvatskom jeziku, upoznaje Ljudevita Gaja koji mu dozvoljava pristup njegovoj knjižnici u Gospodskoj ulici (današnja Ćirilometodska ulica).

Postaje instruktor Gajevom sinu Velimiru, pa često posjećuje Gaja u njegovom ljetnikovcu na današnjem Mirogoju.

Ljudevit Gaj potiče mladog Augusta Šenou na čitanje, ali i na razovor na hrvatskom jeziku.

Unatoč Bachovom apsolutizmu, dio profesora po cijeni otkaza, potiće učenike na hrvatski jezik i domoljublje: Adolf Veber Tkalčević, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Vjekoslav Babukić....Ti profesori ostaju Augustu do kraja života u najljepšim uspomenama, dok se germanofila, ravnatelja Premra, koji mu je predavao i grčki jezik sjećao s tjeskobom . Kako bi imao mira od njega, najviše je učio baš njegov predmet, pa je kasnije već kao zreo čovjek imao noćne more i u snu recitirao stihove iz Ilijade na grčkom jeziku.

Sve gimnazijske razrede August je prošao s odličnim uspjehom.

1855/56.

August Šenoa je odličan učenik 7. razreda gornjogradske gimnazije.

Objavljuje prvo tiskano djelo "Suze" posvećeno umrlom prijatelju Gustavu Madjaru.

1856/57.

August Šenoa je maturant.

Tijekom školovanja pokazao je veliku volju za učenjem i izvan obveznog školskog gradiva, posebno je imao dar za učenje stranih jezika, pa je do mature vladao osim njemačkim i hrvatskim jezikom : mađarskim, latinskim, grčkim, francuskim i talijanskim jezikom. Francuski i talijanski jezik učio je kao gimnazijalac privatno kod prof. Petrića.

Veliku maturu položio je s odličnim uspjehom, nakon čega odlazi s prijateljem Alfonsom Mošetom u Sloveniju, zatim u Italiju.

Inspiriran ovim putovanjem i posjetu Prešernovom grobu kasnije će napisati pripovijest "Karamfil s pjesnikova groba" i pjesmu "Bohinjsko jezero".

Kao mladi poliglota, August Šenoa vidi se u budućnosti u diplomatskoj službi. Zbog toga pristupa prijamnom ispitu na Kraljevskoj orjentalnoj akademiji u Beču. Prolazi prijamni ispit s pohvalama, ali ga ipak ne primaju na studij zbog panslavizma i neodgovarajućeg porijekla (nije plemićkog roda).

Vraća se kući i u Zagrebu upisuje Pravoslovnu akademiju. Polaže ispite s najvišim ocjenama.

Zabilježeno je u arhivu Hidrometerološkog zavoda da je tada, 1858. mladi student prava, August Šenoa bio motritelj temperature i tlaka zraka na opservatoriju koji se nalazio na tavanu gimnazije na Gornjem gradu u Zagrebu.

August Šenoa kao srednjoškolac napisao je niz pjesama na njemačkom jeziku koje je uvezao u platno modre boje sa zlatorezom – knjiga se vidi na Augustovoj fotografiji. Pjesme je posvetio teti Barabari Schönoa, a knjižica je kasnije završila kod tiskara Karla Albrechta i nakon njegove smrti kod Đure i Velimira Deželića. Za sada je nepoznata njena daljnja sudbina.

1858.

U Beču se upisuje na Medicinski fakultet, ali odustaje od studija jer je na prvim vježbama na živim pacijentima ustanovio da ne podnosi krv. Vraća se u Zagreb i završava 4. semestar Pravoslovne akademije.

1859.

August dobiva stipendiju biskupa Strossmayera (300 forinti godišnje) i odlazi na studij prava u Prag. Postaje član mnogih društava. Brzo je savladao češki jezik.

Piše novinske članke kako bi podigao svoj studentski standard, ali ubrzo pisanje postaje njegova potreba, a ne samo nužnost. Objavljuje članke za novine "Osveta" "Zlatá Praha", "Národni listy", "Hlas". Puno prevodi.

1860.

August je i dalje na studiju u Pragu.

Brat Aurel odlazi iz Zagreba živjeti kod očeve sestre Therese u Budim. Unatoč fizičkoj razdvojenosti, August cijeli život ostaje vrlo blizak svojoj braći Juliju i Aurelu.

August doživljava prvi sukob s policijom na Staru godinu 1860. godine, kada je u sukobu s redarstvenicima u Pragu bajunetom ranjen njegov prijatelj, Bugarin. Ostao je preko noći u zatvoru nakon čega će dobiti policijski dosje.

Piše prvi članak/dopis za "Pozor", koji je objavljen u broju 22 pod naslovom "U zlatnom Pragu". Dopise iz Praga slati će za "Pozor" nadalje – pišući o kulturnim i političkim događajima.

Redoviti je posjetitelj praškog kazališta. Stan dijeli s Lovrom Mahničem o čijoj će žalosnoj sudbini kasnije napisati propovijetku "Prijan Lovro".

1861.

August je apsolvirao pravo u Pragu.

U "Pozoru" objavljuje članak Hrvati i Srbi u kojem se zalaže za slogu dva naroda.

1862.

Za "Pozor" piše feljtone Praški listići. Oni su prethodnica "Zagrebulja".

Iz pisma Račkome i tajniku biskupa Strossmayera – oba pisma iz veljače 1862. godine, nazire se da Augusta mući jer nije još završio studij i da ima financijskih problema.

U listopadu dolazi iz Praga u Zagreb kako bi za. "Hlas" napisao članak o dolasku prvog vlaka iz Beča u Zagreb.

U podlistku lista "Pozor" objavljen je Augustov feljton "Vječni žid" ili "Tri dana tuge i nevolje".

1863.

August je i dalje u Pragu, piše za novine i prevodi.

Počinje pisati pjesme na češkom jeziku, pod pseudonimom Veljko Rabačević i pod svojim imenom. Objavljene su u časopisu "Naše gore list". Koristi i druge pseudonime: Petrica Kerempuh, Branislav, Kopriva, Onofrius, Milutin, A. III; D.L; M.D.; M.L.; M.N.; -n.R.; S-n.; V. Gj-ić; X.

I dalje redovito gleda predstve u praškom kazalištu i puno čita – svjetske klasnike na jeziku pisca.

1864.

August je i dalje u Pragu piše za novine i prevodi.

Fotografira se u ilirskoj surki i šalje bratu Aurelu fotografiju s posvetom.

1865.

Iako je apsolvirao na Pravnom fakultetu u Pragu, August nije položio stroge zadnje ispite (rigorozu) jer je zaokupljen pisanjem, kazalištem i društvom, a sve ga manje zanima pravna struka.

Gubi zbog toga stipendiju biskupa Strossmayera koji mu je namjenio posao (profesuru) na budućem zagrebačkom sveučilištu. Gubi i potporu oca Aloisa.

Na poziv Abela Lukšića odlazi u Beč i postaje urednik časopis "Glasonoša" i "Slawische Blätter".

U "Glasonoši" objavljuje pjesmu Crnogorska štamparna i članak Naša književnost , te prvu prvu pripovijest "Turopoljski top" inspiriran pričanjem Đuke pl. Ledera iz Velike Gorice s kojim se sprijateljio u Beču.

Postaje predsjednik đačkog društva "Velebit" u Beču koje okuplja hrvatske studente na bečkom sveučilištu. Sprijateljuje se s Ivanom Dežmanom, Ivanom pl. Zajcem i mnogim drugima koji će po završetku studija u Beču voditi kulturni i politički život Zagreba i Hrvatske.

Pokušava dobiti posao kod hrvatske dvorske kancelarije u Beču, ali je odbijen u dva navrata.

1866.

1. travnja 1866. godine August se vraća u Zagreb i ulazi u redakciju "Pozora".

Piše za "Pozor" kazališnu kritiku, oštro napada zatećeno stanje u kazalištu, zalaže se za predstave na hrvatskom jeziku, manje opereta na njemačkom jeziku, a više kvalitetnih opera. Zbog svojih kritika sukobljava se s Dimitrijem Demetrom, koji je bio upravitelj i dramaturg Narodnog zemaljskog kazališta na Gornjem gradu.

U "Pozoru" August Šenoa počinje objavljivati feljtone "Zagrebulje" i u nastavcima komediju "Ljubica".

1867.

Redakcija Pozora seli u Beč, ali August ostaje u Zagrebu jer se zaljubio u mladu Turopoljku, Slavu pl. Ištvanić, kćer Đure pl. Ištvanića, velikogoričkog bilježnika i asesora (suca porotnika).

Naime, 31. siječnja 1867. upoznaje Slavu na balu u Velikoj Gorici u svratištu "Biela ruža", kamo ga je pozvao prijatelj Đuka pl. Leder.

Za Uskrs mladi par se zaručuje, ali vjenčanje nije dolazilo u obzir jer je Slavin otac tražio od budućeg zeta da nađe ozbiljan posao od kojega će moći pristojno živjeti i uzdržavati obitelj. Tada je nastala pjesma "O Uskrsu".

Zaljubljeni August piše ciklus pjesama "Slavici" koje objavljuje u nastavcima u "Dragoljubu".

Mladi par se tijekom zaruka često dopisivao.

August je odlazio u Veliku Goricu kad god su mu novinarski poslovi dozvoljavali.

1868.

U siječnju August postaje član kazališnog odbora, a ožujak mu donosi uspjeh i neuspjeh.

Dobiva službu gradskog bilježnika i time ispunjava uvjet Slavičinog oca, pa zaručnici mogu planirati vjenčanje.

Međutim, na kazališnim daskama propada njegova komedija "Ljubica". Svima je jasno ne zbog toga što je loše napisna ili izvedena, nego zbog toga što je mladi August Šenoa realno prikazao neke osobe iz suvremenog Zagreba, pogotovo glavni lik, pa je na sebe navukao gnjev onih koji su se prepoznali, a bili su dovoljno moćni da predstavu osude i skinu s repertoara.

20. lipnja 1868. godine oženili su se Slava pl. Ištvanić i August Šenoa u Velikoj Gorici u crkvi Majke božje Snježne.

Vjenčao ih je Augustov prijatelj Nikola Folnegović, vukovinski župnik, a kumovi su bili Augustov pobratim, dr. Ivan Dežman i sa Slavine strane - Josipa Jugović.

Prvi stan mladog bračnog para bio je u Zagrebu, u Svilarskoj ulici broj 1 (današnja Preradovićeva ulica).

Dva mjeseca nakon vjenčanja, 24. kolovoza August Šenoa postaje artistički ravnatelj Narodnog zemaljskog kazališta.

Sreću mladog bračnog para pokvario je ban Levin Rauch. On je pripadao unionističkoj stranci, Mađaronima. Provodio je bezobzirno hrvatsko-ugarsku nagodbu ne birajući sredstva. Želio je pridobiti Augusta Šenou u svoju stranku. Prvo ga je pokušao podmititi visokim, dobro plaćenim radnim mjestom, a kada mu je August odgovorio: "Preuzvišeni, previše tražite od mene. Ja radim i pišem onako, kako mislim da je pravo. Ovo je moje osvjedočenje, a drugačije ne mogu i neću" – razljutio se i zaprijetio da će ga razriješiti službe.

August je tada ozbiljno planirao napustiti Zagreb i sa ženom otići u Prag.

No, sudbina je htjela da je pao ban Rauch u prosincu 1868., pa su August i Slava ostali u svom Zagrebu.

1869.

2. srpnja rađa se prvi Slavin i Augustov sin, Milan.

Prije rođenja sina August objavljuje u "Viencu" povjestice "Kameni svatovi "(broj 5), "Kakvu Hrvati djecu jedu" (broj 13) i "Kugina kuća" (broj 19), te autobiografsku pripovijest "Dusi narodne straže" (broj 26-28).

1870.

30. kolovoza razrješen je dužnosti artističkog direktora i postaje dramaturg. Prevodi za kazalište Shakespeara, Sardoa, Scribea, Racinea.

Uz pomoć dr. Ivana Dežmana dovodi Ivana pl. Zajca u Zagreb za direktora opere.

22. prosinca rođenje kćeri Drage u današnjoj Radićevoj ulici 36.

1871.

August Šenoa piše svoj prvi povijesni roman "Zlatarovo zlato" i objavljuje u nastavcima u "Viencu" (od kolovoza do prosinca 1871, broj 31-52).

31.prosinca postaje veliki gradski bilježnik.

1872.

"Zlatarovo zlato" objavljeno je kao posebno izdanje.

U "Viencu" objavljena pjesma Zagrebu.

16. svibnja rođenje sina Stanka.

1873.

15.siječnja August Šenoa postaje gradski senator zadužen za četiri resora. Augustov posao bio je nadzirati obrtničke cehove (do njihovog ukidanja), rješavati tekuća pitanja seoskih zadruga, upravljao je socijalnom skrbi i nadzirao ubožnice, kontrolirao rad građevnog redarstva i političke referade - godišnje je sam odradio preko dvije i po tisuće predmeta za plaću od 130 forinti mjesečno.

Osim toga utorkom bi bez plaće radio posao mjesnog suca.

Zbog svih tih uredskih obveza, koji su mu oduzimali vrijeme i energiju, August je na svom uredskom pisaćem stolu u napisao ove stihove:

O moj stole birokratski,
Ljuto li si meni drvo,
Oteo si mene tatski
Čilih ljeta doba prvo.

Onaj drugi pisaći stol, na kojem je uz svjetlo petrolejke, noću kada bi obitelj zaspala, pisao svoje rečenice i stihove, u kojima i danas uživao i divimo im se, brižno se čuva u našoj obitelji, uz naslonjač koji je pripadao Augustovom profesoru i prvom rektoru zagrebačkog sveučilišta Matiji Mesiću, a koji je August kupio nakon njegove smrti.

Zbog novih obveza mora napustiti mjesto dramaturga.

U "Viencu" objavljuje pripovjetke "Prijan Lovro" (broj 14-19) i "Lijepa Anka" (broj 24-29).

Piše pjesme, članke, feljtone, prevodi.

Za svjetsku izložbu u Beču priredio je "Vijenac izabranih pjesama hrvatskih i srpskih".

Putuje sa ženom Slavom u Beč na Svjetsku izložbu koncem rujna/početkom listopada.

Prisutan je, kao član ophodne komisije, otvorenju pruge Karlovac-Rijeka - piše "Hrvatski Semmering", koji objavljuje u nastavcima u "Obzoru" koncem 1873. Ženi Slavi šalje brzojav iz Novog.

Međutim, 1873. je također i godina u kojoj su Slava i August pretrpili velike gubitke i bol – te godine rađa se i nakon tri mjeseca umire sin Teodor (Radica), a zatim i Augustov prijatelj, kum i pobratim dr. Ivan Dežman.

1,5 godišnji sin Stanko također je teško bolestan.

1874.

Početkom godine August Šenoa postaje urednik ćasopisa "Vienac".

Postigao je da Vienac dođe u veliki broj domova u cijeloj Hrvatskoj, broj pretplatnika povećao se na 1500. Tako se hrvatska riječ proširila po cijeloj domovini. Postavio je visoko ljestvicu umjetničkih vrijednosti kod objavljivanja radova.

Vrlo rado je primao mlade pisce, čitao njihove radove i sve što je vrijedilo objavljivao je.

U Viencu je na duhovit način i dobronamjerno objavljivao kritike literarnih radova koji su došli na adresu Vienca.

Naime, August Šenoa je čvrsto vjerovao i zalagao se da književnik ne smije svoj poziv shvaćati kao zanat, nego kao ozbiljnu i svetu zadaću u službi domovine.

26. siječnja umire mali sin Stanko od difterije. August je shrvan od boli i posvećuje sinu pjesmu "Na poklade".

Objavljuje u Viencu pripovijest "Barun Ivica" (broj 46-52). Objavljen je prijevod romana "Zlatarovo zlato" na njemačkom jeziku, "Das Goldkind" (prevoditelj Podermanski).

U Zagrebu je pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera osnovano Sveučilište koje je bilo smješteno na drugom katu Gornjogradske gimnazije. Augut Šenoa tom prilikom piše pjesmu "Pjev hrvatskih đaka" koju je uglazbio njegov prijatelj Ivan pl. Zajc i koja se pjevala po cijelom gradu.

Koncem listopada/početkom studenoga 1874. godine, na poziv prijatelja Bude Budisavljevića nazočan je otvorenju ceste Ogulin – Novi Vinodolski, tzv. Rudolfine, o čemu kasnije u Viencu objavljuje članak "Preko Jasenka".

U Ogulinu posjećuje dom svog prijatelja Vladimira Mažuranića i prvi puta vidi njegovu 7.-mjesečnu kćer Ivanu (danas nama svima poznatu književnicu Ivanu Brlić Mažuranić).

Priprema se na pisanje romana "Čuvaj se senjske ruke" pod radnim nazivom "General Rabata i uskoci". Iz Novog Vinodolskog preko Kraljevice došao je u Bakar. Parobrodom "Hrvat" otplovio je prema Senju, ali zbog bure brod nije mogao pristati u senjskoj luci, pa je August cijelu noć probdio kartajući tarok s kapetanom broda Akačićem i još jednim članom posade. Tek ujutro bura se smirila i brod je mogao pristati u Senj. To iskustvo August je prenio svojim perom na papir, pa i danas čitajući roman Čuvaj se senjske ruke svjedočimo autorovom realističkom opisu bure na Jadranu.

O tom putovanju August ženi Slavi i djeci Milanu i Dragi šalje pismo iz Kraljevice i brzojav iz Bakra.

1875.

U Viencu August objavljuje pripovijest "Mladi gospodin" (broj 7-26) i roman "Čuvaj se senjske ruke" (broj 46-52).

Također u Viencu objavljuje pjesmu "Munja od Gabele" (broj 53).

U ljeto 1875. godine August Šenoa okušao se u politici, ali je na grubi način shvatio da aktivna politika nije za njega – u političku borbu krenuo je s visokim etičkim načelima i bio na samom startu prevaren od unionista, tzv. Mađarona. Dogodilo se to u Velikoj Gorici na izborima za narodnog zastupnika. August Šenoa bio je kandidat Narodne stranke.

1876.

Dva tjedna prije Uskrsa August i Slava Šenoa putuju na mjesec dana u Italiju. Prije puta August se temeljito pripremio proučivšći venecijansku povijest - čitao je vodič Theodora Gsell-Felsa i bilješke Lacka Mrazovića. Plan puta bio je što više vidjeti, a što manje potrošiti.

Prvo su posjetili Trst i dvorac Miramare, pa su vlakom nastavili put za Veneciju, u kojoj su se zadržali nekoliko dana. Slijedi putovanje u Bolognu i Firencu. Na Veliki petak August i Slava dolaze u Pizu, a Uskrs i uskršnji ponedjeljak provode u Genovi. Nakon toga odlaze u Torino. August uočava razliku između sjevernih i srednjih Talijana i žalostan je jer je u Torinu slabo koga razumio. Iz Torina odlaze u Milano, pa u Veronu i ponovno u Veneciju, te preko Trsta kući u Zagreb.

Inspiriran tim putem piše pjesme "Propast Venecije", "Veliki petak u Pizi", "Lanac" i "Liberat".

U Viencu objavljuje pripovjetku "Ilijina oporuka" (broj 26-41).

Iste godine objavljena su posebna izdanja romana "Čuvaj se senjske ruke" i pripovjetke "Ilijina oporuka", te "Antologija pjesništva hrvatskoga i srpskoga, narodnoga i umjetnoga" kojoj piše predgovor – raspravu O poetici.

Zanimljiva je anegdota vezana za Mokrice u vrijeme kada je August Šenoa započeo pisanje romana „Seljačka buna“. Vlasnik dvorca, grof Auersperg pročitao je „Das Goldkind“ i pozvao je Augusta da s obitelji dođe na dva mjeseca u dvorac, dok on bude odsutan. Ponudio mu je na uvid i obiteljski arhiv. Svi su se tome radovali, pogotovo djeca Milan i Draga. Također Augustu bi boravak u dvorcu, u kojem se odvija dio radnje njegovog budućeg romana, svakako koristio. Međutim, jednoga dana August dođe kući i objavi:

"Djeco, otišle Mokrice rakom fućkat!" , tj. ništa od Mokrica!

Zatim je objasnio da je grof Auersperg govorio ružno o Slovencima, pa mu je August napisao dopisnicu kojom je odbio ponuđeno gostoprimstvo. Napisao je:

"Autor Zlatorova zlata ne može primiti gostoprimstvo od neprijatelja Slovenaca"

Ova anegdota govori koliko je August Šenoa bio principijelan, pa čak i onda kada je to bilo na njegovu štetu.

Ljetni odmor s obitelji provodi u Dobrni u Sloveniji.

1877.

August Šenoa postaje potpredsjednik Matice hrvatske.

U Viencu objavljuje pjesmu "Smrt Petra Svačića" (broj 1), te u nastavcima - povijesni roman "Seljačka buna" (broj 36-52).

Utemeljio je "Humoristički list" poput praških "Humoristickih listů" u kojem je ljutom satirom udario na poslušnike peštanskog sabora.

Ova godina ponovno je tragična godina u obitelji Augusta i Slave Šenoa, jer je kratko vrijeme po rođenju umrla kćer Ljubica.

1878.

U Viencu objavljuje u nastavcima pripovjesti "Karanfil s pjesnikova groba" broj 5-9), "Pruski kralj" (broj 17-19), "Turci idu" (broj 30-35) i "U akvariju" (broj 36-52) za koju je inspiraciju dobio tijekom ljetnog odmora s obitelji u Dobrni.

Ove godine objavljena su zasebna izdanja romana "Zlatarovo zlato", "Diogenes" i "Seljačka buna".

19. studenoga kao izaslanik Matice hrvatske, August Šenoa boravi u Ljubljani i drži govor na proslavi 70. godišnjice rođenja Janeza Bleiweisa. Taj govor je objavljen i svjedoči o velikom govorničkom talentu Augusta Šenoe. Ženi Slavi šalje brzojav.

1879.

U Viencu je u nastavcima tiskana pripovijest "Vladimir" (broj 27-52), a pripovijest "Prosjak Luka" izašla je kao zasebno izdanje.

8. kolovoza rodio se najmlađi sin Slave i Augusta, Branko.

August postaje član "Kvaka", kluba za razbibrigu, čiji je jedan od utemeljitelj njegov brat Julije. Svaki član kluba imao je posebno ime, pa je August Šenoa bio naravno - Knjigokvak.

1880.

Vienac objavljuje Augustovu pripovijest "Kanarinčeva ljubovca" (broj 45-52), a roman "Diogenes" izlazi u prijevodu na njemački jezik. Prijevod i predgovor piše sam August Šenoa.

Sa sinom Milanom odlazi u Hrvatsko Zagorje - posjećuju Klanjec, grob Antuna Mihanovića, penju se na Cesargrad, pješaće preko Zelenjaka do Tuhelja i Pregrade do Novog Tabora. Kratko se zadržavaju u Rogaškoj Slatini i odlaze u Dobrnu.

To je bio posljednji odmor Augusta Šenoem s njegovom obitelji.

U Dobrni počinje pisati povijesni roman "Kletva" pod radnim nazivom "Zagreb prokleo Zagreb", čije je objavljivanje započelo u "Narodnim novinama" broj 262 od 15. studenoga 1880.

U Viencu objavljuje pjesmu "Na grobu Antuna Mihanovića".

Kao izaslanik Matice hrvatske boravi u Cerovcu povodom 70-godišnjce rođenja Stanka Vraza i piše pjesmu Stanku Vrazu koju objavljuje u Viencu.

U jutarnjim satima 9. studenoga 1880. godine Zagreb je zadesio potres od 6,3 stupnja Richtera.

August Šenoa je stradanje Zagreba jako teško podnio o čemu svjedoči njegova žena Slava u nekoliko intervjua i sin Milan u svom dnevniku, koji je vodio od toga dana.

Kao gradski senator August je svakodnevno od jutra do mraka obilazio ruševine, popisivao štetu, penjao se na razrušene tavane, spuštao u podrume, pisao prijedloge magistratu što strušiti, a što se može popraviti. Bio je zadužen za zbrivanje stradalih koji su smješteni u barake na Zrinskom trgu.

Zdravlje koje mu je i prije potresa bilo narušeno, dodatno se pogoršalo.

Napisao je "Pokvario sam se za vrijeme potresa”.

August je objavio u Viencu feljtone o tom kobnom danu i danima koji su sljedili, a posebno je dojmljiv opis oštećene katedrale.

1881.

13. siječnja August Šenoa postaje počasni član Hrvatskog pedagoškog književnog zbora.

Od veljače do rujna u Viencu izlazi posljednja pripovijest koju je završio, "Branka" (broj 7-38).

8. srpnja 1881. August Šenoa dobiva Priznanje njegovog carskog i kraljevskog veličanstva Franje Josipa za zasluge u pomaganju građanima i saniranju štete na zgradama nakon potresa.

30. rujna 1881. August Šenoa postaje počasni građanin Grada Zagreba.

Cijele 1881. godine Augustovo zdravstveno stanje sve je lošije. Nastupile su komplikacije upale pluća koju je prohodao nakon potresa. Unatoč tome, svakodnevno piše "Kletvu" sjedeći u svom omiljenom naslonjaču. Kada to više nije mogao diktirao je ženi i sinu Milanu.

Naknadnim istraživanjem (uvidom u račune dr. Fona i dr. Rakovca koji su ga liječili, zapise sina Milana, intervjue supruge Slave i sjećanja prijatelja) ne može se sa sigurnošću utvrditi bolest od koje se razbolio August Šenoa pomažući stradale u potresu 1880. Na početku bolesti žalio se na bolne zglobove koji su naticali. Postoje indicije da je bolest počela kao streptokokna upala zglobova koja se zakomlicirala jer u to vrijeme još nije bilo penicilina. U lipnju 1881. imao je srčani udar koji je u detalje sam opisao prijatelju Dragutinu Hircu koji je to objavio u "Pozoru", 20.12.1881. Komplikacije bolesti koje su dovele do smrti slične su komplikacijama nakon prohodane upale pluća i neliječene streptokokne upale zglobova. Nažalost, doktori nisu napisali dijagnozu, niti terapiju na ispostavljenim računima.

August Šenoa umro je u svom domu u Mesnićkoj ulici, 13. prosinca 1881., navršivši tek 43. godinu života.

Sahranjen je na Mirogoju, 15. prosinca 1881. godine, ispraćen od nekoliko tisuća Zagrepčana i izaslanika drugih gradova. U pogrebnoj povorci bila su najveća imena tadašnje Hrvatske: bivši ban i pjesnik Ivan Mažuranić, predsjednik hrvatskog Sabora Nikola Kresić, podmaršal Đuro Jelačić, predsjednik akademije dr Franjo Rački i brojni akademici, predsjednik Matice hrvatske Ivan Kukuljević s članstvom Matice hrvatske, gradski načelnik Josip Hofman, sveučilišni profesori, studenti i učenici, ali i brojna zagrebačka sirotinja kojoj je neumorno pomagao. Nadgrobni govor držao je pjesnik Ivan Zahar, a kazališni zbor otpjevao je tužaljku koju je napisao Ivan Zajc.

Slava Šenoa postala je udovica u 31. godini života s dječicom Milanom (12), Dragom (11) i malim Brankom (2).

August Šenoa je za svoga kratkog života napravio, napisao i ostavio nam u nasljeđe toliko toga da ne bi stalo u dugovječni život nekoliko ljudi.

Bio je romanopisac, pjesnik, jezikotvorac, novinar, prevoditelj, kazališni kritičar, dramaturg, prosvjetitelj u pravom smislu te riječi.

Zbog njegovog ogromnog doprinosa, druga polovica 19. stoljeća u hrvatskoj književnosti naziva se Šenoino doba. To je početak realizma.

Kao gradski bilježnik, a kasnije i senator zalagao se za društvenu i socijalnu pravdu, školovanje, naročito se zalagao za obrazovanje djevojaka, zaštitu obitelji i siromašnih, nesebično je pomagao potrebitima, što ga je na koncu stajalo zdravlja i života.

August Šenoa bio je veliki rodoljub, a ljubav prema rodnom gradu, domovini Hrvatskoj i hrvatskom jeziku kroz svoja djela i kao urednik Vienca, nastojao je prenijeti na čitatelje u čemu je nesporno uspio sve do današnjih dana.

I danas čitajući njegova djela pronalazimo u njima toliko aktualnosti kao da pisac živi i sada među nama.

Kao da je znao da će prerano otići i s kakvim izazovima ćemo se stalno suoćavati od njegovog doba do danas, ostavio nam je veliku poruku, moto svog života:

Oj budi svoj! Al brat ti budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al ne daj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U svojoj svijesti hvala ti na trudu,
S poštena tekar lica teče pošten znoj,
I nisi brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.