Druga se je kći moga pradjeda, Barbara, ili, kako smo je mi zvali, "teta Babeta" posvetila muzici, pa je postala pjevačica na operi u Bukureštu; poslije je primi neka bolest, pa ogluši posve, ogrbavi, ali osta do svoje smrti neumorna posjetiteljica kazališta. Ja je se vrlo dobro sjećam, jer je preživjela i moga djeda i moga oca; umrla je tek 1885. Kakogod nije gotovo ništa čula, a većinom smo pisali razgovarajući s njom, ona je dan na dan išla u kazalište; a kad je za bana Khuena dokinuta opera, ona je jednako išla u kazalište kakogod nije znala ni riječi hrvatski. Kad je umrla izdana je osmrtnica, gdje se veli "gospođica Barbara Schönoa", a opet ima pisama na nju adresiranih: "Frau Babette von Olbrich" gdje joj piše d'Olbrich von Sturmfest "Mein theures Weib". Ona o tom nigda nije htjela da govori, tek je imala lijepu minijaturu, koju je obožavala.

Milan Šenoa "Moj otac", str. 10-12

Jedno od pisama Barbari (Babette) Dellbrich od muža